midnight

Midnight is the center. It touches both night, and a new day at once. It touches both dark and light. It exists between past and future. The point that transcends time. Neither of two opposites, but a center between them.

13.08.2010.

...and I feel like going home










Drvo crpi iz zraka i daje zemlji.
Drvo crpi iz zemlje i daje zraku.

02.07.2010.

Somebody stole my Moon

Nije papir da podnese sve sto samo papir podnijeti moze, i ja sto moram. Svrha je ista. Jos jedna noc, jos jedan minut poslije Ponoci. Jos jednom ja. Rovio sam po nekim forumima, trazio sam stih u koji mogu stati zajedno sa svim tim Ponocima u glavi. Nisam trazio post za veceras, u takvom obliku, taj stih kojeg ustvari i nema, nista mi ne znaci.

Veceras je Nebo pusto, po neka zvjezdica, tu i tamo, za nekog. Hmmm, kao zguzvane stranice tudjih zivota sto ih predamnom vjetar nosi, ...tu i tamo. Bezbroj puta ponovljena recenica.

Sjedim sa mislima kojim istice rok trajanja, stare su par stotina Ponoci, odlicno ih znam. Znam i to da sam na njih  tacno toliko vremena i cekao i sad osjecam kao da me razvaljuju, dijele me na par stotina djelica, na milione sitnih minuta do Ponoci, do ispovijedanja, do bijega od svih srolanih dzointa i  velikih tocenih.

Pogadjam da si jos jednom  Ti, nije to ponor u monotone dubine sivog zivota. Nije ni bijeg od mojih zguzvanih stranica zivota,... tu i tamo ne znam sad kud da idem, kojim putem do sljedece Ponoci, ...od Ponoci, do Ponoci...


Pa onda podlozim papir, jer samo papir podnijeti moze, kao ja koji moram. Svrha je ista. jos jedna noc, jos jedan minut poslije miliona sitnih minuta do Ponoci. Jos jedna zguzvana stranica mog zivota. Pogled u san, ka kestenjim ocima u koje sam posljednji put zelio pogledat  kad zivot u meni umirao bude. Sad.

20.06.2010.

Ponoc je

Kad dodje onaj trenutak slabosti sve velike rijeci postanu male, sve misli koje inace nemaju mjesto u tom snu postanu velike. Kad kazes sto osjecas tesko je ostati smiren u iscekivanju noci punog Mjeseca. Jos teze je, kad dodje taj trenutak slabosti, vratiti vjeru da ce se ta noc ikad desiti…


It's true that we don't know what we've got until we lose it, but it's also true that we don't know what we've been missing until it arrives.




update 02:15h
...ako su cetiri ljeta do sna. Nikad ne sanjao.


18.06.2010.

My face became all eyes, and my eyes all hands

The inner secret, that which was never born, you are that freshness, and I am with you now.

I can't explain the goings, or the comings. You enter suddenly,

and I am nowhere again. Inside the majesty.

17.06.2010.

Stop running away and you will be found

Ne zanima me tko si.

Zelim znati hoces li stati samnom u srediste vatre i ne ustuknuti.

Zelim znati sto te podupire iznutra, kad svega ostalog nestane.

Zelim znati mozes li biti sama sa sobom i volis li uistinu svoje drustvo u pustim trenucima...

16.06.2010.

Tvojim rijecima, na "vi"

Ni najskuplji dijamant nije tako lijep da mu jednostavnost i odsustvo ljubavi ne bi mogli oduzeti sjaj.

Nijedan poziv nije toliko plemenit, niti je ijedan pjesnik toliko pjesnik …

Zelim znati znas li zivjeti sa porazom, svojim ili mojim, pa ipak stati na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu: „Da!„

15.06.2010.

Ponoc mi je prije nego sto se smakne dan.

Takav mi je svaki. Pisem opet po istim redovima, duplam vec napisane rijeci i recenice. Nisam glumac nit sarlatan, nisam ni covjek nit sam zivotinja, ulovljen u zamku izmedju osjecanja, vlastitih emocija i borbe protiv sirovih ljudskih teznji za materijalnim i obaveznim, svim onim moranjima prema kojim si covjek ili nisi.

Osjecam se zazidanim u zid kojim sakrivamo, mi, ljudi, ono malo dushe sto zivi u svakom od sinova Adamovih.

Mozes li boraviti uz radost, moju ili svoju vlastitu, mozes li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prozme sve do vrsaka prstiju, ne opominjuci na oprez, da budemo realni, da ne zaboravimo svoja ljudska ogranicenja.

12.06.2010.

Ne zanima me kako zaradjujes za zivot

Zelim znati za cim ceznes i usudjujesh li se sanjati o ispunjenju zelje svoga srca.

Ne zanima me koliko ti je godina. Zelim znati jesi li spremna napraviti budalu od sebe zbog ljubavi, zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Zivot.

Ne zanima me koji su planeti u opreci s tvojim Mjesecom.

Zelim znati jesi li dotaknula srediste svoje tuge, jesu li te zivotne izdaje otvorile ili si se skupila, zatvorila zbog straha od nove boli!

Zelim znati mozes li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvsi se da je zastres ili umanjis ili izlijecis.

12.06.2010.

Dolazim k tebi

Dolazim preda te kao tvoje dijete, jedno od mnogih. Malen sam i slab. Treba mi snage i mudrosti.

Daj mi da hodam u ljepoti i da moje oci trajno gledaju crveni i purpurni zalaz sunca. Daj da moje ruke poštuju stvari koje si ti stvorio i da moje uši slušaju tvoj glas.

Ne tražim snage zato da budem jaci od svoje brace, nego da bih mogao savladati svoga najveceg neprijatelja – sebe samoga.

Ucini me spremnim da uvijek dolazim k tebi cistih ruku i prava pogleda, da bih bez stida mogao doci k tebi, kad mi jednom život izblijedi kao sunce na zalasku.

11.06.2010.

Ponoc si Ti

Ti si kao ja, a drugacija od vecine ljudi. Ti si ti i nista drugo, u tebi se kriju mir i utociste u koje se mozes povuci svakog casa i osjecati se kao u svom domu, to imam i ja. Malo je ljudi koji to posjeduju, mada bi svi to mogli imati.

Vecina ljudi slicna je listu koji opada, leluja se i vrti u zraku, pa pada na zemlju. Drugi, ali malobrojni, kao zvijezde, krecu se utvrdjenom putanjom, do njih ne dopiru nikakvi vjetrovi, oni u sebi nose svoj zakon i svoj put.

Jedno je Nebo, i mnogi dizu pogled ka Njemu, ali svi su oni lisce koje opada i ne nose u sebi samima Nebesko ucenje i zakon.

11.06.2010.

Ponoc je pola mog dana

To sam ja, ne mogu poreci. Svaki put kad me cudni lavirint shumskih puteva izvede na proplanak, svaki put kad me pogled na dolinu obori s nogu pustim da otpocne ono zbog cega sam tu.

Ono slobodno predavanje divljim, neukrotivim, snaznim i opasnim mislima koje na kraju od vuka, nekim cudom vrate onog covjeka koji u sebi nosi ceznju za dobrotom i njeznoscu.

Radoznao sam da vidim koliko covjek moze izdrzati. Kad dodjem do granice podnosljivog, otvorim vrata i opet sam tu.

Razmisljam o stepskom vuku koji u sebi ubija covjeka.

10.06.2010.

Otkucala je ponoc

meni se cini da oni koji govore kako treba govoriti bez maske, misle na to da iz duse treba iznijeti na vidjelo sve ono sto je tamo pohranjeno. Ali, tamo se najcesce nalaze traume i rane duse, nagoni, iskustva boli i patnje, podle misli, ljubomora, zavist ...

U tom slucaju, cini mi se, imamo jos manje razloga ta stanja svoje duse iznositi pred druge.

To bi vrlo lako postao uzrok da nas drugi preziru i odbace, da pomisle da smo egzibicionisti, psihopati, monstrumi. Zar razgovor nebi trebao ljudima pomoci da medu njima zavlada ljubav koja ce im omoguciti da se istinski obogate?

Kad covjek prestane s drugim razgovarati onda umre ili pocne o drugom govoriti.

09.06.2010.

Otkucala je ponoc

Ona je centar. Dodiruje oboje, noc, i novi dan u isto vrijeme. Dodiruje tamu i svjetlo. Ona opstaje izmedju proslosti i buducnosti...

Ponoc je vrijeme kad misli lomim na tuzne i sretne, od jave pravim po zelji snove. Od zidova bjezim u beskrajna polja i tamo te sretnem.

Kao da pokusavam zaskociti vrijeme, zamisli, prosle su godine...